IZ MOG ĆOŠKA: Da li nam je samo ljubav potrebna?

IZ MOG ĆOŠKA: Da li nam je samo ljubav potrebna?

piše: Marina Bolanča Radunović

Veljača je, i iako ne znam zašto bi samo veljača bila mjesec u kojem ćemo misliti na ljubav, htjela sam pisati o ljubavi. O tome koliko je bitna u životu, koliko nas njeno prisustvo pokreće i koliko nas njeno odsustvo koči, no ne mogu…

Zar postoji nešto to može nadjačati ljubav, u biti ne, ali ipak i da…

Politika je kurva i ne želim ju u svojoj butigi kao ni meštar iz Velog Mista, ali s druge strane kao što kaže Hladno pivo “politika me u životu uvijek pratila u stopu“. Njene posljedice živimo i osjećamo gdje god se pomakli… Neke ljude koji se bave politikom osobno poznajem i ono što nikako ne mogu shvatiti je to da onako uz čašicu, pun stol hrane i dobro društvo i oni djeluju kao i svi mi… Smiju se, zaplakali bi ako treba, zapjevali, razumiju probleme koje svi imamo, imaju ih i oni… I onda odu iz tog okruženja u neko svoje i gledam, slušam i ne vjerujem ni što vidim ni što čujem.

Da li je to po onoj daj mi 5 minuta vlasti, pa da vidiš kakav sam? Ne znam, ne mogu dokučiti… Dugo se već bavim komunikacijom i znam što znači upakirati stvar da “prođe”, da ju ljudi prihvate, ali jedno je pakiranje drugo je “parkiranje”. 🙂

Pričao mi je nedavno jedan bivši političar kako oni koje bismo eventualno  smatrali poštenima nemaju šanse u svijetu vukova koji svjesno rade sve u svom mandatu kako bi namirili sebe i samo sebe, a pred pruženim prilikama svi postaju lopovi. Jasno je meni da korupcija, bahatost i gramzivost nisu hrvatski patenti, ali ipak ne kužim da netko u zemlji u kojoj nas je toliko malo da smo na neki način svi jedni drugima rod, prijatelj, frend iz kvarta, škole, faksa, s posla da ih jednostavno nije sram!

Uvijerena sam da je svatko od nas (barem ko klinac) pokušao nešto ukrasti. I ja sam. Imala sam  10tak godina i na nekom sajmu sam pokušala “klepiti” nekog plišanca. Teta koja je prodavala na tom štandu me je skužila. Takvu sramotu u životu nikada prije, a ni nikada poslije nisam osjetila. Bilo me je strah, sram, mislila sam da ću umrijeti od užasa. Njen izraz lica, njene riječi, sve to što mi je rekla čvrsto me držeći za ruku, bile su toliko jake da mi apsolutno više nikad nije palo na pamet ukrasti bilo što. Sve ono što su mi starci govorili o tome da se krasti ne smije, da to nije lijepo, da će nekom nedostajati to što sam uzela nije vrijedilo ni upola kao preneraženo lice gospođe koju sam htjela oštetiti za 15-tak kuna. Petnaestak kuna životne škole koju nikada nisam zaboravila.

Možda svi ti dečki i cure u politici nisu sreli takvu tetu sa štanda koja ih grčevito drži za ruku i objašnjava što se dešava s lopovima… Voljela bih ih upoznati s njom kada bi se tako jednostavno moglo riješiti nešto što će ovu prelijepu zemlju punu pametnih i vrijednih ljudi odvesti gdje? Ne znam? U propast? Pa zar već nismo tu? Kažu da su djeca naše najveće bogatstvo, pa kako to da onda 20 godina nitko nema love da se uredi odjel Onkologije u Klaićevoj. Pođimo samo od toga. Ili od činjenice da mi frendica javlja da joj je operacija odgođena za 4 mjeseca. Na moje čuđenje zašto, pa zar nije uveden smijenski rad liječnicima, zar se nije napravilo ovo ili ono da se smanje liste čekanja? Ma veli mi, je sve stoji, ali dnevno bi se mogle napravit npr. 10 operacija, ali ih se napravi 5 jer jednostavno nema konca, ni zavoja? Nema čega??? Konca i zavoja?

Da, lijepo je imati. Lijepo je odsjedati u hotelima s 5 zvjezdica, lijepo je nositi skupe krpice, lijepo je imati prekrasan dom, veliki brzi auto… Sve je to divno, a kako je tek divno svojim radom zaraditi za sve to. Omogućiti si to svojim “rukama”, a ne dugim prstima. Nema ljepše!

No, da se ipak vratim na ljubav. Kada bismo se stvarno voljeli znali bismo da nam sreću neće donijeti ni krpe, ni auto, ni veliki stan i “viksa”, znali bismo da sreću donosi mir u duši, voljene osobe tu negdje u blizini i tek tada bismo bili svjesni da nam je ipak samo ljubav potrebna.

Pusa,

Marina

CATEGORIES
Share This